+++Intervju sa Vanjom Horvat, direktorom Interzero d.o.o.

++U posljednjih 30-ak godi­na, EU se snažno suoča­va s rastućim količinama otpada svih vrsta, te je bi­lo nužno da proizvođači proizvoda preuzmu odgovornost za svoje proizvode pakirane u ambala­žu tokom životnog vijeka, ali i kada proizvod i ambalaža postanu otpad.

Recentne EU politike poput Green Deala, su dodano povećale pritisak na proizvođače, ali i potrošače da se količine otpada smanje, smanji ug­ljični otisak proizvodnje, te da kon­cept kružne ekonomije postane odr­živ mehanizam koji će pokretati EU gospodarstvo. Proširena odgovornost proizvo­đača (EPR) je u osnovi alat kojim se proizvođače obvezuje da participira­ju u svim aktivnostima kako bi se oja­čala ponovna uporaba, recikliranje i drugi načini oporabe proizvoda i am­balaže nakon uporabe. Jedna od ak­tivnosti je i plaćanje naknade gospo­darenja otpadom.

 

Prvi puta 1990-ih Njemačka, Švedska i Francuska otvaraju tržište i koncept EPR-a prebacuju na Orga­nizacije koje svojim znanjem i tržiš­nom konkurencijom kontinuirano poboljšavaju zacrtane ciljeve. Takav sustav do danas usvaja sve veći broj zemalja diljem svijeta. Da bi financij­ski doprinos proizvođača kroz EPR bio učinkovit, bilo je potrebno razviti EPR sheme za što više vrsta proizvo­da, obzirom da se proizvodi značajno razlikuju po svojoj namjeni, sastavu, utjecaju na okoliš, te u konačnici i na ljudsko zdravlje. EPR sheme za poje­dine vrste otpadnih proizvoda imaju za cilj omogućiti značajno povećanje prikupljanja i recikliranja, odnosno smanjiti količine otpada koje se od­lažu na odlagališta.

 

EPR i RH

 

Provedbu EPR-a u velikoj većini ze­malja EU vode Organizacije. U ma­njem broju članica djeluje po jedna Organizacija na principu monopola, dok se u 15 -ak članica Organizacije natječu u uvjetima otvorenog tržišta. To konkretno znači da proizvođači mogu sami odabrati Organizaciju ko­ja će po najpovoljnijim tržišnim uvje­tima sakupiti i zbrinuti ambalažni ot­pad od njihovih proizvoda, a pri to­me ispuniti sve obaveze koje proizla­ze iz ispunjenja nacionalnih ciljeva. U Hrvatskoj ove ciljeve ispunjava Fond za zaštitu okoliša i energetsku učin­kovitost kroz naknadu za gospodare­nje otpadom koju plaćaju proizvođači koji stavljaju svoje proizvode na trži­šte RH, i to je jedinstven model u EU. Problem kojega smo svi svjesni je da taj model omogućava velikom broju proizvođača (osobito ako govorimo o ambalažnom otpadu) da ne plaća na­knadu, jer nema učinkovitog meha­nizma koji bi obuhvatio sve obvezni­ke. Nadamo se da će registar obvezni­ka koji bi trebao zaživjeti s novim Pra­vilnikom o ambalažno otpadu u mno­gome riješit ovaj problem. Drugi pro­blem je zatvorenost tržišta gospodare­nja otpadom, koji je uvjetovan mode­lom koji ima Hrvatska i slabi rezulta­ti u ispunjavanju ciljeva. U svakom slučaju, u zemljama u kojima Organizacije rade u uvjeti­ma konkurencije uz snažnu državnu kontrolu, stope ispunjavanja ciljeva su vrlo visoke, troškovi gospodare­nja otpadom za gospodarstvo su ni­ži, a proizvođači igraju aktivnu ulo­gu u Organizacijama.

 

GDJE SMO SADA?

 

Kao ilustrativni primjer, uzet ću am­balažni otpad. Rezultati sustava gos­podarenja ambalažnim otpadom u Hrvatskoj su značajno ispod ciljeva zadanih Direktivama. Stoga je vrlo iz­vjesno da će se Hrvatska u narednim godinama još više udaljavati od za­ danih ciljeva ukoliko ne unaprijedi sustav i ne otvori tržište ambalažnog otpada sukladno EU standardima. U prilog ovoj tvrdnji ide i konstatacija u Planu gospodarenja otpadom RH 2017.-2022. “da ciljevi propisani u Di­rektivi o ambalaži i otpadnoj ambala­ži 94/62/EC nisu postignuti te da po­stoji opasnost da bez otvaranja trži­šta, a u skladu s Direktivom o otpadu 2008/98/EZ (uvođenjem Organizaci­ja) kao jednim od načina unaprjeđe­nja sustava, ciljevi neće biti ostvareni niti u budućnosti”. Zabrinutost za os­tvarenje ciljeva je 2020. izrazila i Eu­ropska komisija ponudivši prijedlog za poboljšanje uspješnosti u sustavu proširene odgovornosti proizvođača putem “restrukturiranja postojećeg pristupa tako da se propiše da proi­zvođači moraju osnovati vlastitu ne­profitnu organizaciju za odgovornost proizvođača čija bi zadaća bila priku­pljanje naknada od proizvođača i nji­hovo raspoređivanje jedinicama lo­kalne samouprave osiguravajući pri­tom da te naknade nisu više od onoga što je potrebno za određenu uslugu”. Koliko je postojeći sustav ranjiv jasno se vidi iz usporedbe podataka za Hrvatsku i Sloveniju za 2019. Naime, Slovenija koja ima upo­la manje stanovnika nego Hrvatska, na tržište stavi 53% više ambalaže po stanovniku (115 kg, za razliku od Hr­vatskih 75kg), a ukupne količine am­balaže stavljene na tržište u Hrvat­skoj su veće za svega 67 tisuća tona (HR 302 000t vs. SLO 235 300 t). Kada bi se jednostavnom simulacijom po­daci za Hrvatsku uvećali na Sloven­sku razinu, dakle na 115 kg po stanov­niku, rezultati u ispunjavanju ciljeva po pojedinim vrstama ambalažnog otpada bi bili još skromniji, unatoč sustavu povratne naknade, koji se u Hrvatskoj pokazao efikasnim alatom za gospodarenje trima vrstama am­balažnog otpada. Stoga zaista posto­ji realna mogućnost da se uvođenjem registra obveznika naknade gospoda­renja otpadom značajno poveća koli­čina prijavljenog ambalažnog otpada, a posljedično tome stope prikupljanja i recikliranja dodatno smanje.

 

ZAKLJUČAK

 

Primjenom EU inicijativa i aktual­nom nestašicom reciklata dolazimo do još većeg izazova kako držati ko­rak sa sve većim količinama otpada, sa sve višim ciljevima recikliranja, te nedostatkom povoljnih sirovina po­trebnih za proizvodnju. Novi pravilnici i uredbe o poseb­nim kategorijama otpada koji su u fa­zi izrade i donošenja, otvaraju nam priliku da se otvori tržište, uvedu no­vi procesi i omogući proizvođačima da aktivno participiraju u gospoda­renju otpadom. Tržišni model i Or­ganizacije trebaju biti poluga koja će osigurati i ubrzati razvoj primar­ne selekcije u sva područja Republi­ke Hrvatske, potaknuti izgradnju sor­tirnica otpada i time osigurati sirovi­nu oporabiteljima. Taj isti otpad će se tako pretvoriti u sirovinu i vratiti se u hrvatsko gospodarstvo te time uma­njiti potrebu uvoza odnosno omogu­ćiti povoljniju nabavu materijala hr­vatskim tvrtkama.